Nedovoljno kretanje i preterano sedenje predškolske i školske dece, naročito u gradovima, nanosi im veliku štetu. Dokaz se može odmah naći kod đaka prvaka, veliki broj pogrešno drži telo, ima nedovoljno razvijene mišiće, probleme s koordinacijom pokreta i suviše kilograma. Zbog nespretnosti mnoga se deca u vrtiću ili školi i povrede u igri.
Zbog potiskivanja prirodnog nagona za kretanjem, deca često postaju agresivna, prgava, teško se koncentrišu. Ona nemaju dovoljno snage, slabi su im refleksi, nedovoljno razvijen osećaj za ravnotežu.
Odavno je utvrđeno da fizički razvoj veoma snažno utiče na psihički. Mališani koji dobro ovladaju svojim telom, po pravilu su samosvesniji, samostalniji, snalažljiviji i otresitiji. Manje su strašljivi nego oni žgoljavi i lakše podnose neuspehe.
Jasno je da se deca ne rađaju kao lenjivci. Naprotiv, već veoma rano i pre nego što prohodaju, osećaju potrebu da pokreću ruke i noge. Mali stanovi nisu pogodni da se izluduju, ulice su postale opasne, a prostora za dečju igru zanemarljivo je malo u gradovima. Kad prohodaju, vrlo brzo otkriju da su nažalost sputani u svom nagonu za kretanjem, pa i za igrom.
Roditelji, posle radnog dana, suviše umorni, radije sedaju pred televizor, nego da prošetaju s decom, da ih povedu nekuda gde mogu bezbedno da se istrče, voze bicikl, ili se poigraju loptom. Tako se i mališani navikavaju na televizor.
Vrtići bi mogli mnogo da pomognu u fizičkom razvoju dece. Na žalost, i tamo se mnogo više crta, slažu kocke, pevaju pesmice, presvlače lutke i slično, nego što se radi gimnastika, trči, puštaju deca da se igraju s loptom. Tačno, potrebno je ono prvo, ali je neophodno i ovo drugo.
Kad bi se deca u toku dana istutnjala ne bi u kući bilo onog „sedi mirno“, ne trči po stanu“, „ostavi tu loptu“ …
Nema sumnje da roditelji, gotovo bez uzuzetka znaju da su njihovoj deci potrebni kretanje, vežbe, gimnastika, sport, ali su umorni da im to sami omoguće. Ipak, morali bi da nadju vremena ili načina da to priuste svojoj deci.